“U prvi tren samo muk, tišina. Zasula nas je neka crna prašina. Potres je bio jak i trajao je dugo. Imao sam osjećaj da nikada neće prestati. Onda sam pogledao prema šumi... Plesala je kao more”
Piše: Mario Pušić
Foto: Damir Krajač/CROPIX
Pogledi su bili upereni prema gore, ali ne u potpuno vedro prosinačko i čisto plavo nebo, nego u krovove na kojima su vatrogasci na njihova mjesta stavljali pomaknute komade i sanirali odvaljene dimnjake jer je crijep popadao po petrinjskim pločnicima u središtu grada uglavnom već bio pokupljen ili barem pripremljen na hrpama za odvoz. U gradu je bilo vrlo živo od ranoga jutra, svi su nešto obavljali, skupljali papire po ustanovama, raspitivali se međusobno o procedurama za prijavu štete i žalili se i tješili jedni druge. Oni koji su bili doma, bili su u pravilu na kućnim pragovima čekajući statičare, volontere koje je njihov šef, profesor Josip Atalić, raspoređivao iz ureda u gradskoj upravi. Ovakvo jutro 29. prosinca izgledalo je isto i u Glini, Sisku i okolnim selima. Trebalo je sanirati štetu koju je nanijelo onih 5 stupnjeva po Richteru prethodni dan u 6.28 sati i to više nije bio neki problem. Zapovjednik petrinjskih vatrogasaca Zvonimir Ljubičić kaže nam da su već prvi dan uz pomoć kolega iz Kutine, Topuskog i Novske odradili 120 intervencija od oko 560 poziva koje su primili od građana. Dosta posla, ali samo jedan je iskakao iz rutine – dimnjak koji je trebalo pažljivo skinuti s krova i odvesti iz stare gradske jezgre. Koordinirao je dečke do 2 u noći, a onda su ranom zorom opet svi bili na svojim mjestima, vatrogasci na ljestvama i krovovima, a Zvonimir je skoknuo do gradonačelnika Darinka Dumbovića kako bi s ostalim članovima Gradskog stožera Civilne zaštite, među kojima su bili i načelnik Policijske postaje Miroslav Tonec, direktori gradskih poduzeća, ravnateljica Crvenog križa i drugi, rezimirali stanje. Nakon sastanka je policijski šef Tonec do svoje postaje prošetao preko Trga dr. Franje Tuđmana i Trga hrvatskih branitelja te usput pozdravio kolegu Miroslava Vukovića koji je na tom dijelu regulirao promet dok je trajala jedna od vatrogasnih intervencija.
“Miro, odmakni malo vozilo od zida da ne padne koja cigla na njega”, rekao je u prolazu svojem imenjaku pokraj kojega je bio parkiran službeni Ford Focus bez policijskih oznaka.
“Bez brige, šefe, neće više tresti, a nema što ni pasti”, umirio ga je Vuković. Pokraj Vukovića prema parku je bicikl natrpan potrepštinama uza sebe gurala, dolazeći nam ususret, starija gospođa Marica Nikolić. Pitamo je kako je, a ona kaže da su je u posljednjih deset godina pogodili požar, poplava, a onda i ovaj potres. Nije prestrašena ni zabrinuta, onako kroz smijeh kao da se pita – što je sljedeće? Tako su zapravo svi ti ljudi doživjeli prvi potres jačine 5 po Richteru – neugodno, ali opet ne previše tragično. Pokraj Miroslava sada prolazimo i mi, ali u drugom smjeru. Idemo prema Trgu hrvatskih branitelja, prolazimo pokraj robne kuće Petrinjka i stajemo pokraj ekipe koja s krova jarko žute i svježe obnovljene kuće baca ostatke dimnjaka. Nisu vatrogasci, nego alpinisti iz Zagreba. Jedan od njih, Rene Lisac, kaže nam da su došli pomoći jer imaju iskustvo iz zagrebačkog potresa. Vraćamo se u park, prolazimo pokraj gradske uprave i zastajemo na Tuđmanovu trgu ispred zgrade broj 1. Pažnju nam privlači baka Ankica Lončarević koja jako glasno na mobitel nekome pokušava objasniti da joj starinu u kojoj živi konzervatori i njihova pravila nisu dali obnoviti desetljećima, pa nije čudno što ju je poklopila žbuka sa zidova na spavanju. Zove nas unutra da se sami u to uvjerimo. Usput govori kako je možda sada vrijeme za temeljitu obnovu. Pozdravljamo Blaža Aleksića, Ankičina susjeda iz prizemlja, koji s jedne strane ima stan, a s druge radi u prodavaonici pića. Banjolučanin je i preživio je tamošnji veliki potres 1969. godine. Zagrebački arhitekt Vladimir Ževrnja s dvoje svojih kolega ulazi u jednu takvu zgradu gdje ih dočekuje domaćin te se zajedno penju na prvi kat utvrditi štetu. Na parkiralište naslonjeno na sjevernu stranu parka staje zeleni Polo koji vozi Josip Hodak. Na stražnjem sjedalu je njegov petogodišnji sinčić Leon. Josip sjedi za volanom i priča s poznanikom.
Susrećemo grupu statičara koji izlaze iz gradske uprave, ali oni ne žele davati izjave, nego nas upućuju na profesora Atalića koji baš u tom trenutku nailazi u društvu gradonačelnika Dumbovića, njegova stranačkog šefa Radimira Čačića te saborske zastupnice iz redova Reformista Natalije Martinčević u pratnji novinara. S njima je i šef petrinjskih vatrogasaca Zvonimir Ljubičić. Obilazimo oštećenu zgradu suda i stajemo na šetnici koja vodi dalje u park. Čekamo izjave političara, informacije o razmjerima štete od jučerašnjeg potresa i planove za sanaciju.
Baš nekako u to vrijeme hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu Predrag Fred Matić stigao je u Glinu gdje se nalazi s dogradonačelnicom toga banijskoga grada Brankom Bakšić Mitić, pa s njom stiže u Majske Poljane. To je selo ove godine izabrao za podjelu paketa obiteljima slabijeg imovinskog stanja. Prošle je godina darove donio jednom selu u Slavoniji. Otac i sin Franjo i Mario Tomić u Majskim Poljanama čekali su suprugu i majku Radmilu da se vrati s posla. Franjo je za štednjakom, priprema ručak kako bi svi zajedno sjeli za stol kada dođe. Sin u susjednoj sobi kucka za šivaćom mašinom, pravosudnom policajcu šivanje presvlaka za automobilska sjedala bio je najdraži hobi. Zoran i Ljiljana Arbutina sa svoje četiri kćeri u Drenovcu Banskom pokraj Gline pripremaju se za ručak, pa su svi na okupu, a slično je i u obitelji Vračan u Hrastovici kod Petrinje na prvom katu njihove kuće u kojoj je Dijana Vračan s dvojicom gluhih sinova s ugrađenim pužnicama, Matom (17) i Šimunom (15). Crkvi Svetog Nikole biskupa u Žažini i ovaj mali potres bio je dovoljan da dobije crvenu naljepnicu neupotrebljivosti. Mještani su otišli u nju spasiti vrijednosti, ali orgulje nisu mogli izvući, pa ih je orguljaš Stanko Zec otišao pokriti da se ne praše.
Nakon izlaska sa suda u gradski park novinarima su se obratili saborska zastupnica Martinčević, pa varaždinski župan Čačić, a onda i gradonačelnik Dumbović. “Sve što nam treba u Novoj godini je optimizam, a optimizam ti daju prijatelji, bez prijatelja nema ništa, sve ono što su rekli Natalija i Ratko stoji na mjestu, pogotovo što smo radili u interesu…”, to je rečenica koju gradonačelnik nije završio. Začulo se roštanje. Kao da odnekud iz središta Zemlje dolazi stotinu tenkova i toliko aviona da para nebo iznad Petrinje. Asfaltirana šetnica se izvijala, buka je postajala još glasnijom. Toranj Svetog Lovre se zaljuljao toliko da je aktivirao zvona i zaustavio kazaljke na velikom satu na 12.19, a s vrha je u park pao križ. Lijevo, u Radićevoj ulici, počeo je smak svijeta, baš tako je izgledalo kada su krovovi zgrada počeli padati na ulicu, svi u isto vrijeme. Petrinju je u petoj ili šestoj sekundi progutao gusti val prašine. A sekunde su sati. Ima nešto što je nadjačalo bespomoćnost – čisti iskonski strah, i nešto što je nadglasalo buku lomljave – jezivi urlici koji su dolazili iz te prašine. Cijelo vrijeme kao da dolazi neka velika zvijer i samo čekate da vas dokrajči. Odjednom je trešnja stala. Padne još pokoji crijep, crkvena zvona udarat će još minutu ili dvije. Alarmi koji zavijaju iz poslovnih prostora i ženski vriskovi stvaraju savršen okvir slike užasa koja polako izranja iz prašine. Župnik Josip Samaržija prilazio je župnom dvoru iz kotlovnice. Potres ga je odbacio unatrag metar od vrata. Da nije, pao bi mu na glavu dimnjak koji se skotrljao sa zgrade u kojoj je živio.
“Osjetio sam tu grmljavinu iz Zemlje, podiže te tlo, kao da rasteš. Gledam prema crkvi i vidim nevjerojatnu stvar – kako se toranj ljulja toliko da zvona počinju sama zvoniti”, kaže nam župnik Samaržija.
“Upomoć!” čuje se plačljiv glas s prvog kate zgrade koja više nema drugi kat. Iz uličice dolaze prašnjavi gospodin i njegova uplakana žena. Nemaju ozljeda, hodaju polako i ne znaju kamo idu, kao ošamućeni bauljaju uokolo. Desno je kiosk oko kojega su popadale boce i dnevne novine. Žena koje je izjurila iznutra viče: “Bog nas je kaznio!”
Kolega s RTL-a Ilija Radić gleda prema ruševinama i viče: “Ima li koga, treba li kome pomoć?!”
Tri, četiri vozila stala su u koloni u Radićevoj, kroz prašinu naziremo vozače i njihove putnike kako s jedne hrpe bacaju grede i otpalu šutu. Pomaže im i policajac Miroslav Vuković kojega je potres zatekao samo deset metara dalje. Da je ispod tona cigli i žbuke VW Polo, vidjet će se za koju minutu po stražnjim svjetlima automobila. Zasad se samo čuju glasovi Josipa Hodaka i njegova sinčića Leona. Živi su. Desno na tlu sjedi čovjek bez pogleda, kraj njega je njegov pas, koji bi i bez uzice kojom ga vlasnik drži stajao nepomično.
Drugi muškarac srednjih godina, prolaznik, povraća po hrpi rasutih cigala jer više ne može podnijeti sve ono što vidi i čuje oko sebe. Ljudi pokušavaju doznati što im je s članovima obitelji, ali linije su pale. Gradonačelnik Dumbović šeće uokrug s mobitelom na ušima, točno tamo gdje traje akciji spašavanja Josipa i Leona Hodaka. Uspio je nekoga dobiti.
“Treba nam pomoć, ovo je Hirošima. Šaljite pomoć”, govori u slušalicu. Kaže nam da je pričao s premijerom Andrejem Plenkovićem. Na Tuđmanovu trgu ispred broja 1 kuća gospođe Ankice Lončarević, u kojoj smo i mi bili prije samo deset minuta, više ne postoji. Ona nije bila u njoj, nego u banci, ali je u prizemlju bio susjed Blaž Aleksić.
“Banjolučanin sam, preživio sam tamo potres, a poslije su nam stalno govorili da u slučaju potresa bježimo pod štok. Tako sam i ja sada kad je počelo. To mi je spasilo život jer ovo je ostao jedini dio kuće koji se nije srušio”, govori nam Blaž Aleksić ispred vlastite ruševine. Dijelovi njegove kuće zatrpali su automobil marke Peugeot u kojemu je prikliještena ostala žena srednjih godina. Nekoliko ljudi je otrpava, ali je lim spljošten i ne mogu do nje sve dok ne dođu vatrogasci i razrežu ga. Deset metara dalje iz Golfa, na čijoj je haubi betonska gromada, izlijeću mlađi muškarac i žena. On je krvav po ruci i glavi. Kaže nam da je na njih pao zid. Uvjerava nas, kao da ni sam ne vjeruje što se dogodilo, pokazujući prema smrskanom automobilu. Spasioci, obični ljudi, uspjeli su osloboditi prolaz kroz prozor stražnjih vrata Pola Josipa Hodaka i izvući Leona. Prolaznica će ga zadržati i pokušati utješiti na autobusnoj stanici. Dijete plače za svojim tatom. Oko njegova vozila sada je više od deset ljudi. No, više od ovoga ne mogu bez pneumatskih kliješta vatrogasaca koji moraju izrezati limeni krov smrskanog vozila.
Zapovjednik petrinjske Javne vatrogasne postrojbe Zvonimir Ljubičić šeće parkom gore-dolje, pokušava dozvati svoje dečke, ne zna jesu li bili na dizalicama ili krovovima, kakva je situacija u postrojbi, ne zna ni je li mu supruga živa, ni kako su mu dvije kćeri.
“Imao sam vani sedam ili osam ekipa koje su bile na intervencijama. Kroz glavu mi je samo prolazilo koliko ih je sada mrtvih. Bio sam se rastao sa zapovjednikom JVP-a iz Novske Zlatkom Pješom i Marijem Paluhom iz Kutine. Mislim si, došli ste mi u pomoć, a sada ste možda mrtvi. Ja zovem svoje dečke, a mene paralelno zove glavni vatrogasni zapovjednik, zovu me iz bolnice da treba evakuirati 200 pacijenata, zovu iz staračkog doma, ja zovem da se digne vojska, onda dobivam dojavu da je u gradskoj upravi zatrpana djelatnica, a statičari upozoravaju da nije sigurno ući”, priča nam Zvonimir Ljubičić o kaosu u kojem se našao u prvim minutama nakon udara.
Vatrogasac Miroslav Krčelić tada je bio dispečer. Primili su toliko poziva građana u prvim minutama da je zaključio da to više nema smisla te da je i sam potrebniji na terenu. Priključio se drugim kolegama i pojurili su svi prema središtu Petrinje, spašavati ljude redom. Bila je to dobra odluka. Tada nije znao da mu je kuća u kojoj je živio s majkom i sestrom također teško oštećena i da će život prvih dana nakon potresa nastaviti u postaji, a poslije u kontejneru. Prvi timovi vatrogasaca počeli su pristizati u sam centar.
Vojska i stanovnici Petrinje raščišćavaju ulice nakon potresa;
foto: Robert Fajt / CROPIX
Zavod za hitnu medicinu u Petrinji ima dnevno dežuran jedan T1 tim (liječnik,tehničar, vozač) te tim saniteta. Bili su smješteni u sklopu Doma zdravlja u središtu grada, no u trenutku potresa bili su na terenu, obavili su jednu reanimaciju te primili poziv za novu intervenciju. No, tada je zatreslo, a linija se užarila od trojice dispečera iz Siska koji su samo slali nove pozive ljudi u nesreći. Šef petrinjske ispostave dr. Martin Oroz bio je u Zagrebu na razgovoru za specijalizaciju. Sjeo je u automobil i požurio za Petrinju. Onaj dežurni tim T1 za samo nekoliko minuta već je bio u parku. Primili su na nosila Josipa Hodaka kojega su vatrogasci pneumatskim kliještima i rezanjem lima uspjeli osloboditi iz smrskanog vozila. Od silnog adrenalina uopće nije osjećao da je slomio devet rebara, želio je samo zagrliti sina. Donijeli su malog i on mu se bacio u zagrljaj. Vatrogasci su potom pohitali do žene u Peugeotu i izrezali krov automobila. Izašla je bez vidljivih ozljeda, ali u teškom šoku.
Načelnik policijske postaje Miroslav Tonec bio je u zgradi sa šest, sedam svojih ljudi. Analizirali su prometnu situaciju i radili plan za regulacije kako bi vatrogasci što lakše obavili svoj dio posla. I tada je zatreslo.
“U prvi tren samo muk, tišina. Vikao sam ljudima da ne bježe jer su svi pohitali na stubište. Iako, teško se kretati, napraviš korak, baci te natrag. Neka crna prašina nas je zasula. Ja sam ostao naslonjen na jedan zid. Bio je jak i trajao je dugo. Imaš osjećaj da nikad neće stati. Kad smo izašli van, onda sam tek vidio razmjere”, priča nam Miroslav Tonec. Tamo je vidio sve svoje ljude iz postaje i znao je da su dobro, ali nije znao što mu je s ljudima koji su ostali na terenu, pogotovo policajac Miroslav Vuković, jer je, kaže nam, znao gdje ga je ostavio. A policajac Vuković je nakon izvlačenja Josipa Hodaka krenuo izvlačiti i pomagati, pedesetak metara dalje prema Trgu hrvatskih branitelja potpuno se rasula jedna od kuća. Pronio se glas da su unutra statičari i njihov domaćin. Ubrzo su došli vatrogasci i Hitna pomoć te je počelo njihovo spašavanje.
Prve slike tragedije iz Petrinje odlaze u svijet, snimke Jutarnjeg lista prenose BBC, Reuters i drugi mediji. U Hrvatskoj se sprema najveći val dobrote koji se pamti od Domovinskog rata. Istodobno mi ne znamo što se događa u okolnim selima jer je u tom trenutku zbog ruševina iz grada nemoguće izaći, niti je u njega moguće ući. A događa se užas. U Majskim Poljanama eurozastupnik Predrag Fred Matić i glinska dogradonačelnica Branka Bakšić Mitić dvojici dječaka uručili su poklon-pakete. Oni su otišli u kuću, a majka je ostala zahvaliti. Tada je zatreslo.
“Pao je dimnjak i rušio sve pred sobom. Izgledalo je kao da smo na brodu ili u vlaku. Da sam stajao sunožno, sigurno bih pao. Šuma pleše kao more”, pričao je eurozastupnik Fred Matić kojemu je to iskustvo bilo strašnije od vukovarske tragedije i zatočeništva u srpskim logorima poslije rata.
Dvojica dječaka iz kuće su izletjela živa i zdrava. No, iz ovoga će sela uskoro početi stizati tragične vijesti. Trokatnica Tomićevih srušila se kao kula od karata, otac Franjo i sin Mario ostali su pod njom. Nisu ih lako ni odmah našli, od neke veće pomoći nisu bili ni bageri koji su satima rovali po ruševini. Onda su nazvali Franjin mobitel, uklanjali ciglu po ciglu, čuo se negdje ispod preostalih. Franju je u konačnici locirao potražni pas, a poslije i Marija u njegovoj šivaoni, točno na pragu sobe iz koje se pokušao spasiti, ali nije uspio. Darko Kozić imao je tek 20, godinu prije digao je kredit i kupio kuću u Majskim Poljanama. Poslije je kupio i automobil. Još je planirao kupiti traktor, pa da zaokruži planove i krene u život punim plućima. Na njega se srušio cijeli strop. Ostao je na mjestu mrtav. U Majskim Poljanama su smrtno stradali i Dušan Bulat i Mile Jurković. U Žažini je pod crkvenim svodom ostao orguljaš Stanko Zec.
Onaj glas o zatrpanim statičarima u Petrinji bio je točan. I ne samo to, bio je stvaran, dolazio je iz ruševina. Oni su pozivali upomoć.
“Bila je to za nas standardna priča, rutina nakon potresa. Prošli smo je prije devet mjeseci u Zagrebu. Ušli smo u treću kuću, 100 godina staru zgradu, načetu ratom vjerojatno. Nikakva senzacija. Tu i tamo puknuti zid, dimnjak, žbuka po podu. Ništa što već sto puta nismo vidjeli. Isuse, kad je to grunulo, majke ti mile. Bilo je to “ajme meni”. I nije stajalo. Odjednom je krenuo krš i lom, sve se srušilo na nas”, priča arhitekt Vladimir Ževrnja.
Vladimir je Petrinji u pomoć stigao s Dijanom Uljarević i Daliborom Radonićem, svojim prijateljima iz djetinjstva koje je spojila i profesija. Dijana je ostala vani planirajući dići dron, a s dvojicom kolega u potkrovlje zgrade ušla je Sanda Komesar. U trenutku potresa Vladimir ju je povukao pod sebe i tako zaštitio. Prošla je, čudom, samo s jednim slomljenim rebrom. Dok su čekali spašavanje onako zarobljeni, mogli su se vidjeti među gredama i normalno komunicirati.
“Vladimir je rekao da ionako nemamo brige jer sve kaj je moglo pasti, već je palo na nas. Ne mogu vam opisati kako je to na 6,2 po Richteru biti u zgradi iz Austro-Ugarske, staroj 140 godina”, govori Sanda. Nakon pola sata odlučili su dati nekome do znanja da su tu, pod ruševinama.
“Prvo nas nitko nije čuo, a potom smo nekako uspjeli dozvati ekipu koja je bila pred kućom. Ni trenutka nisu čekali niti dvojili. Alpinisti i vatrogasci, kakvi su to heroji. Alpinisti su se popeli do nas, a vatrogasci prepilili grede da naprave rupe i izvuku nas”, priča Dalibor Radonić. Najgore je prošao domaćin, 80-godišnji djed kojega su alpinisti spustili na nosilima, a preuzela ga je Hitna.
Iz drugog smjera Radićeve počeli su pristizati vojni kamioni i iz njih iskakati vojnici s kacigama na glavama. Iz vojarne “Pukovnik Predrag Matanović” odmah nakon potresa došlo je 40 pripadnika stalno spremnih snaga 1. mehanizirane bojne Tigrovi, koje je vodio pukovnik Krešimir Kršinić. Nakon brze procjene situacije angažirani su i pripadnici 2. mehanizirane bojne Gromovi, kojom zapovijeda pukovnik Ivan Radić.
Mario Banožić, ministar obrane, Darinko Dumbović, gradonačelnik Petrinje, predsjednik Zoran Milanović, premijer Andrej Plenković
i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved; foto: Robert Fajt / CROPIX
Dio pripadnika je odmah nakon dolaska u centar Petrinje krenuo u raščišćavanje središta grada u koordinaciji s ostalim operativnim snagama i volonterima, a dio pripadnika je iz petrinjskog doma za starije osobe preselio korisnike i osoblje u vojarnu.
Zapovjednika Hrvatske kopnene vojske, general-pukovnika Borisa Šerića, potres je zatekao u Ministarstvu obrane u Zagrebu. Malo poslije 15 sati već je bio u Petrinji. “Imali smo iskustvo potresa u Zagrebu gdje smo bili prvi koji su operativnim snagama pružili potporu u raščišćavanju grada i saniranju posljedica potresa. Mogu reći da nisam očekivao toliki stupanj razaranja kakav sam vidio taj dan kada sam stigao u Petrinju. Mi smo vojnici i imamo iskustvo iz Domovinskog rata u kojemu smo svjedočili i većim razaranjima uz velike ljudske žrtve. Sedam života je veliki gubitak, osobito kada je među njima i jedan mladi život. Da se potres takve snage kao što je bio u Petrinji dogodio u Zagrebu, tragedija bi sigurno bila mnogo veća”, rekao nam je general-pukovnik Šerić.
Napomenuo je da su vojnici nakon potresa u vrlo kratkom vremenu uz izuzetne napore i požrtvovnost premjestili i pružili medicinsku, psihološku i svaku drugu pomoć za 128 starih i nemoćnih osoba u vojarni. Hrvatska vojska nastavila je pružati pomoć u smještaju, prehrani i medicinskoj skrbi za 405 civila kojima je potres uništio domove. Drugi dan nakon potresa na terenu je bilo angažirano 818 pripadnika Hrvatske vojske na raščišćavanju ruševina, ukupno je prevezeno i postavljeno više od 300 stambenih kontejnera i više od 50 mobilnih kućica, raščišćene su prometnice, postavljeni su šatori, pružena je pomoć Crvenom križu u sortiranju i prijevozu humanitarne pomoći, geosondirani su nasipi uz Kupu i Savu i korištene bespilotne letjelice kojima je snimano stanje iz zraka. Svakodnevno je bilo angažirano oko 300 pripadnika Hrvatske vojske. Posebno su bile angažirane inženjerijske postrojbe iz sastava Hrvatske kopnene vojske, bojne Tigrovi i Gromovi, koje su smještene u Petrinji, i postrojbe Zapovjedništva za potporu. Vatrogasne i sirene Hitne medicinske pomoći dolaze odasvud. Ljudi u uniformama zabrinutih lica, a ostali prestrašeni, krvavi i prašni. Vojnici koji trče između njih. A uokolo zgrade u čijim uredima gledamo vitrine, umjetničke slike i pisaće stolove i sobe za blagovanje petrinjskih obitelji. Lakše je promatraču pojmiti da se sve to oko njega ne događa, nego da to jest stvarno tako.
I onda trenutak koji će vam natjerati suze, bez obzira na to nosite li tada uniformu ili ne. Krik majke. Žena, koja je radila kao trgovkinja, uspjela se probiti do Trga hrvatskih branitelja i tu je vidjela dio jakne koji se nazirao ispod odvaljenog zida i bijele plahte kojom je bilo pokriveno tijelo 13-godišnje curice. Laura se zvala. Šetala je nogostupom, a cijeli zabatni zid niske prizemnice samo se odlomio na nju i poklopio je.
“Laura, Laura, Laura”, zapomagala je žena, a njezini su krikovi odzvanjali ulicama mrtvoga grada. Ljudi su je držali na tridesetak metara od tijela. To je prizor od kojeg jednostavno želite pobjeći. Jedan je vatrogasac u očaju bacio plastičnu bocu s vodom u tlo. Ljutit na potres, sebe, ljude, taj zid što je baš tada i tu morao pasti. I zašto je morao ubiti dijete? Bio je to trenutak kada dalje nije mogao ni policajac Miroslav Vuković. Onako prašnjav i iznemogao, sjeo je na odvaljeni zid, uhvatio se objema rukama za glavu i gorko zaplakao.
“I sâm sam otac dvoje djece. Emocije su me toliko svladale da jednostavno nisam imao više snage, slabost me uhvatila, sjeo sam na kamen i suze su samo krenule”, rekao je poslije policajac Vuković. On će tek poslije doznati da je petstotinjak metara dalje i sam ostao bez kuće. Da pitate bilo kojeg Petrinjca koji se našao u središtu grada neposredno nakon potresa da vam ispriča kako je bilo, tu će svoju priču završiti istim riječima: “Bilo je strašno, ali samo da nije stradalo to dijete, sve bi bilo drukčije”.
“Tražio sam svoju curicu, isto ima 13 godina, a našao tuđu. Zatrpanu. Imala je bilo, bio sam pokraj nje 45 minuta, ali nitko nije došao da je spasi. Ljut sam. Uzmi moj život, uzmi mi sve, ali zašto je moralo poginuti dijete? Zdrobljena je bila, ali davala je znakove života. Kako je to moguće? Stavio sam joj svoju krunicu koju sam nosio kad sam nastradao 2015.”, kroz plač nam je pričao Petrinjac Dinko Radučević gledajući u to nevino i nepomično tijelo.
Mještani su se okupili u parku, tako su im savjetovali vatrogasci, jer je u tom dijelu grada prijetila najmanja opasnost ako bi došlo do novog udara. Bili su u pravu jer je opet zatreslo u 13.35 sati. Nitko ni s kim nije pričao, samo su zurili praznih pogleda. Pokraj nekih su stajali psi. Isti strah vidio se u očima tih životinja i njihovih vlasnika. Grogiranost ista onakva kakvu ima boksač nakon snažnog udarca, a neposredno prije nego što će od njega pasti na tlo. I potpuno beznađe.
Kao da je upravo u tom trenutku završio najstrašniji čin ove petrinjske drame. U grad su polako počeli pristizati spasioci iz okolnih bližih gradova. Među prvima u Petrinju je stigao državni vrh, premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović sa suradnicima. Prošetali su središtem grada, isto kao i prethodni dan. No, slijeva i zdesna sada su im bile ruševine, a na cesti ovaj put nisu obilazi pokoji crijep, nego komade namještaja.
“Svi su tu, svi će pomoći. Krenule su sve raspoložive službe. Ministar Beroš angažirao je Hitnu službu, Hitna služba i vatrogasci iz Splita po koje je otišao helikopter. Ovdje više nije sigurno”, rekao je premijer Plenković najavljujući osiguravanje alternativnog smještaja za unesrećene Petrinjce.
“Žao nam je, ovo je baš tragedija”, rekao je premijer Plenković.
“Grozno, baš užas. Bila je ovo teška godina. Ovo je kao uvreda na ozljedu, ozljeda na uvredu. Ovo porušeno će se izgraditi, ali izgubljen je jedan dječji život”, govorio je jednako šokirani predsjednik Milanović.
Kao da epidemija nije bila dovoljna, starije građane Petrinje pogodila je nova nesreća – veliki potres;
foto: Boris Kovačev / CROPIX
Na ulice su izašli i prvi volonteri Crvenog križa. Naglasimo da su to bili sami stanovnici potresom pogođenog područja. Dakle, volonteri koji su dijelili kruh i vodu i sami kod kuće nisu imali kruha i vode, obilazili su tuđe ruševine, a i njihove kuće su bile ruševne, tješili su druge, a i sami su trebali utjehu. Jedan od tih volontera bio je David Rošić, student kineziologije iz Mošćenice, udaljene pet kilometara od Petrinje prema Sisku.
“Kad je zatreslo, bio sam doma. Imali smo oštećenja na kući, ali ne ovakva kakva su u Petrinji. Odmah sam se javio u Crveni križ, koji je postavio šator na trg i tu smo dijelili vodu i u kolicima je pješice razvozili po cijelom gradu. Sutradan smo kombijima cijeli dan razvozili vodu, namirnice i higijenske potrepštine po selima”, kaže David. Otprilike u to vrijeme shvatili su da je u zgradi gradske upravi ostala zatrpana jedna djelatnica. Uskoro će se dogoditi čudo, bit će spašena, i to zahvaljujući Dracu, potražnom psu ogulinskog HGSS-a. S njim je na terenu bio njegov vlasnik, HGSS-ovac Krešo Stipetić.
“Sa psom sam pretraživao cijelu zgradu, pa tako i tu prostoriju od 25 kvadrata koja je do razine od oko metar i pol bila pod ciglama. Vrata koja su bila blokirana provalili su kolege iz HGSS-a i vatrogasci sjekirama. Draco je počeo lajati, sjeo je i čuvao lokaciju. Već po “boji glasa”, odnosno načinu na koji je lajao, mogao sam pretpostaviti da je osoba koju je tražio živa”, govori Krešo.
Tako je, srećom, i bilo. Krešo i njegov Draco nisu dočekali spašavanje jer je bilo još mnogo petrinjskih ruševina koje je trebalo pretražiti, a u takvim je situacijama svaka minuta bitna, pa su vatrogasci i HGSS-ovci nastavili dalje uklanjati cigle.
Djelatnica gradske uprave izvučena je živa, a tu sretnu vijest Krešo je doznao dva sata poslije kada se susreo sa svojim kolegama iz HGSS-a koji su je uspjeli izvući. Izgrlili su obojicu, kako Krešu tako i Draca.
Vijesti o nesrećama koje su pogodile i okolna sela polako su počele pristizati i u Petrinju. Susrećemo mladića Marka Petrovića iz Zagreba, koji se upravo vratio iz jednog sravnjenog sela pokraj Petrinje. U potpunom je šoku i ne može se sjetiti ni kako se selo zove.
“Priključio sam se Civilnoj zaštiti. Skupio sam nešto hrane i donio je ovdje. Bio sam u akciji uklanjanja dimnjaka u tom selu. Bio sam na krovu kada je zatreslo. Skakali smo dolje kako je tko stigao na glavu. Od deset kuća nije ostala nijedna. Strašno”, priča nam Marko Petrović.
Snimke razrušenih gradova i sela već su obišle Hrvatsku, slijedile su ih i prve izjave i apeli za pomoć njihovih čelnih ljudi.
“Izvlačimo ljude iz auta, ne znamo imamo li mrtvih i ranjenih, čuo sam i da se vrtić srušio, no, srećom, u vrtiću nije bio djece, dok su se iz drugoga djeca uspjela spasiti. Opća je panika, ljudi traže svoje. Ovo nema veze sa životom. Moj grad je razrušen potpuno. Mrtvu djecu imamo. To se ne može opisati. Ovo je kao Hirošima. Trebaju nam vatrogasci, ne znamo što je ispod površina, na jedan auto je pao krov, trebamo pomoć”, govorio je u dahu gradonačelnik Petrinje Darinko Dumbović.
“Za vrijeme potresa našla sam se baš tu, ispred mene je pala trafostanica. Gledala sam kako se kuće ruše. Ovo je nevjerojatna tragedija. Kraj je ionako siromašan, mislim da 90 posto ljudi noćas neće spavati u svojim kućama. Imamo i žrtve, otac i sin, pa mladić od 20 godina. Dižu se šatori na Banovcu, u osam sati kreće kamion iz Zagreba pun deka i grijalica, svaka pomoć je dobrodošla. HGSS još vadi ljude iz ruševina. Ovdje je najviše žrtava. Ovo je strašno”, rekla je kroz suze glinska dogradonačelnica Branka Bakšić Mitić.
“Današnji potres je razorio centar grada, ali i okolna naselja. Najgore su stradale Majske Poljane gdje, nažalost, imamo pet žrtava. Za još dvoje, koji su pod ruševinama, traga se i nadamo se da ćemo ih uspjeti izvući”, pričao je gradonačelnik Gline Stjepan Kostanjević.
Razmjeri potresa bili su užasni, stradalo je gotovo sve između Une i Kupe. U Mečenčanima se otvorila zemlja, pojavile su se pukotine i rupe, isprva manje, no njihov će broj i veličina tjednima rasti. Za dva mjeseca bit će ih već više od 100, a neke će u promjeru biti velike nekoliko desetaka metara.
“Ma, ničega me više nije strah, ako me pojede zemlja, pojede, što bude, bit će. Navikao sam na sve. Ova jama se otvorila odmah poslije potresa, prvo je bila pukotina, ujutro već oko dva metra i odonda se samo širi. Sad je na oko 25 do 30 metara” rekao nam je Ilija Blatančić koji živi u kontejneru, jer mu je kuća nakon potresa potpuno devastirana, nedaleko jedne od najvećih jama u Mečenčanima. Djeca su posebno teško traumatizirana potresom. U Hrastovici smo razgovarali s obitelji Vračan. Majka Dijana je asistent u nastavi, a njezini sinovi Mata i Šimun obojica imaju ugrađene umjetne pužnice.
“Bio sam u dnevnom boravku s bratom. Onda se čula nekakva grmljavina. Onda sam Mati rekao da šuti da bolje čujemo. Tada se počelo ljuljati. U tom sam trenutku rekao jako glasno da je potres. Onda sam pao u hodnik. Došla je mama. Isto je pala u hodnik. Onda se treslo još jače. Mati je ispala pužnica. Sve je oko nas ispalo sa svojeg mjesta. Tata je išao po Matu. Nije uspio doći po stepenicama. Mata je preskočio preko mene i mame dok smo ležali i nismo mogli ustati. Mama i ja smo se onda digli. Pobjegli smo svi na cestu. Cesta je počela pucati”, ispričao nam je Šimun Vračan.
“Jako, jako sam se bojala. Dok me tata nosio i kad je pao. Pa je ustao, i dok smo trčali. Bojala sam se kad se treslo drveće”, opisala nam je Martina Arbutina kako je izgledalo dok ju je tata Zoran spašavao iz kuće u kojoj je bila s majkom Ljiljanom i tri svoje sestre.
Koliko je traumatično na najmlađe stanovnike Banije djelovao ovaj udar svjedoče članovi timova za psihijatrijsku i psihološku pomoć, organizirani preko Neuropsihijatrijske bolnice Popovača, koji su obilazili teren i suočavali se s dječjim traumama. U jednom od timova bile su specijalizantica psihijatrije Marija Čopo i psihologinja Irena Zulić. Kada su ga pitale kako se zove, trogodišnji dječačić iz okolice Petrinje odgovorio im je da se zove – Potres.
“A kako se mama zove?” “Isto Potres”, odgovarao je dječačić.
Župnik Josip Samaržija prepričao nam je traumu u kojoj se našlo dvoje djece jednog petrinjskog policajca. U vrijeme potresa bili su sami doma, dječak od desetak godina i njegova starija sestra, također osnovka. Prošli su bez vidljivih ozljeda, ali s teškim traumama. Ostali su iza zablokiranih vrata te su ih, da bi došli do njih, provalili vatrogasci. Dječak otad ni na toalet ne odlazi bez roditeljske pratnje zbog velikih strahova. Obitelj danas ne živi u Petrinji, a pitanje je hoće li se ikada više vratiti.
Ovo su samo neke skice koje dočaravaju koliko je to što je pogodilo Baniju i šire sisačko područje napravilo štete, ne samo materijalne. I jednu i drugu trebat će sanirati godinama, a krenulo se u satima nakon tragedije. Iz svih dijelova Hrvatske krenuli su volonteri, vatrogasci, HGSS-ovci, navijači, obični građani, jedni s punim prtljažnicima namirnica, drugi s lopatama, treći s utjehom. U Petrinju se slilo na tisuće ljudi, grad je bio zakrčen vozilima. Već oko 16 sati počelo je raščišćavanje središta grada. Teška mehanizacija, što vojna, a što od komunalnih i građevinskih poduzeća, uz pomoć stotina ruku pristiglih volontera do kasnih noćnih sati i pod reflektorima spojenim na agregate raskrčila je koridore u samom središtu grada. Noć je bila mračna i besana kao i ratu, bez struje i svjetla, sa strahom od novog udara i strepnjom za dane koji slijede.