Krhotine su po definiciji komad čega slomljenog, odlomljenoga (stakla, crijepa, granate), veličine koja otprilike dopušta da se uzme u ruku.
Nećemo pretjerati ako utvrdimo da je Donji grad, reprezentativna austrougarska gradnja druge polovice 19. i početka 20. stoljeća, građen dobrim dijelom od cigli. Nećemo pretjerati niti ako kažemo da nikada, a barem od potresa 1880. godine, nije bilo toliko krhotina na ulicama grada. Čitav se grad tih dana pretvorio u krhotine.
Prizori na kojima ljudi pokušavaju otkopati svoje automobile neposredno nakon potresa postali su svakodnevicom. Kao i oni automobili koji su stajali pod teretom cigala neotkopani. Karoserije su se tek nazirale ispod pojedinih cigli, neke sive, druge kontrastne, crvene. Upravo su to neke od dominantnijih tema u ovom poglavlju. Snimili su ih naši fotoreporteri koji su na teren izašli odmah nakon potresa. Zabilježili su gotovo apokaliptične prizore u Jurišićevoj ulici, kao i kuće koje su posve izgubile svoje fasade, pa je sve što je u njima odjednom svima postalo vidljivo.
Mnogi su se stanovnici centra grada morali iseliti iz svojih domova. Gradsko središte je danima nakon toga bilo grad duhova, tek se na rijetkim prozorima moglo ugledati pokoje svjetlo.
Na snazi je bila i preporuka da se ostane doma pa se rijetko tko mogao vidjeti na ulici, a ako i jest, na licima se slučajnih prolaznika mogla prepoznati zabrinutost.
Ipak, na jednoj od fotografija koja je snimljena u Frankopanskoj ulici nešto kasnije, cigle su već spremljene u vreće, pokraj njih prolazi mladi, zagrljeni par, s kavom za van u ruci. Slučajno se poklopilo, prolazi još nekoliko parova. Život kreće dalje.