PREDGOVOR

Na jutro potresa je, kao za vraga, pao i snijeg. Kasni snijeg, posve neočekivan za kraj ožujka. Među ljudima koji su uspaničeno izašli iz svojih stanova (još uvijek strepeći od koronavirusa, zbog kojega su Zagrepčani, kao i ostali stanovnici Hrvatske, tada bili u kolektivnoj karanteni) kod nas na Gornjem gradu pronašao se jedan par s novorođenčetom od nekoliko mjeseci. Beba je cičala od veselja, smijući se situaciji u kojoj se pronašla. Bio je to bebin prvi snijeg, bebin prvi potres i bebina prva epidemija. Nisam mogao ne diviti se stoicizmu i lakoći prihvaćanja stvarnosti tog malenog ljudskog bića. Netko će reći da je bebi lako, da ona ne shvaća dugoročne posljedice prirodnih katastrofa i da se ne mora nositi s njima. Jednoj curi iz centra običan snijeg je dovoljan da proklinje sve bogove dok mora mokra gacati po gradu, jednome radniku mjere karantene bile su devastirajuće po njegove prihode kojima prehranjuje obitelj, a svakome čiji je stan ozbiljno oštećen u potresu, posljednjih par mjeseci značilo je izazov preživljavanja – od traženja tople vode kod prijatelja, do beskonačnih čekanja na službe za sanacije štete, te pronalaženja pozamašnih financija za sve te neočekivane popravke. Ipak, malo dijete ne shvaća ozbiljnost tih tragedija i, bit ću toliko smion da kažem, svodi ih na pravu mjeru. Shvatimo li traumu kao nešto što se dogodilo bez naše želje i utjecaja, ali i nešto iz čega možemo dobiti nova iskustva i nove spoznaje, možda prihvatimo život u trenutku, život bez prošlosti i budućnosti. Možda, na kratko, shvatimo bebinu mudrost.

Novinska fotografija može biti putokaz k toj mudrosti. Njezina vrijednost nikada nije samo dokumentarna ili informacijska. Odvajajući komadić stvarnosti ona nas vraća u vrijeme kada je nastala i na mjesto gdje je nastala. Dopušta nam da ponovno proživimo neki događaj, da se sjetimo svojih ili (ako nismo bili njegovi sudionici) da pretpostavimo tuđe emocije pri njegovu proživljavanju. Nakon zagrebačkog potresa fotoreporteri Jutarnjeg lista rastrčali su se po gradu, snimajući njegove neposredne i dugoročnije posljedice. Prirodnu katastrofu oni su pretvorili u dinamičan mozaik događaja. Kako vrijeme prolazi svi tragovi potresa će nestati, a njegovi će svjedoci umrijeti, ali ova fotografska svjedočanstva Borisa Kovačeva, Gorana Mehkeka, Damjana Tadića, Marka Todorova, Neje Markičević, Brune Konjevića, Ivane Nobilo, Srđana Vrančića, Damira Krajača, Davora Pongračića, Željka Puhovskog, Darka Tomaša, Ranka Šuvara, Ronalda Goršića i Tomislava Krišta ostat će vibrantni tragovi jednog golemog života – života grada. Ja bih novinske fotografe bez pretencioznosti nazvao umjetnicima, jer bilježeći aktualije obično stvaraju estetski puno zanimljivije fotografije od onih primijenjenih, a nerijetko i estetski beskrajno potentnije od onih suvremenih s čistim umjetničkim pretenzijama, koje se često svode na igre forme i efekata.

Na fotografijama koje su tu prikazane vidimo kaos koji se, na možda paradoksalan način, pretače u posve skladnu koreografiju. Tu su razmrvljene donjogradske fasade i automobili spljošteni pod njihovim teretom, vatrogasci i alpinisti koji se veru po krovovima ne bi li uklonili razrušene dimnjake, gradonačelnik u inspekciji oštećenih objekata, uplašeni starčići zamotani u deke u hladnome jutru potresa, trudnice evakuirane iz narušene prastare bolnice, uklanjanje napuklog marcipanskog tornja katedrale (koji je i sam sagrađen nakon jednog razornog potresa, prije 140 godina) i uklanjanje kupole iz Ilice (a žrtvom su ovog potresa pale mnoge donjogradske ugaone kupole), kao i dirljive poruke street artista koje se, ciljano ili slučajno, mogu čitati kao poruke podrške gradu i njegovim stanovnicima.

Grad je presložen i lice mu se promijenilo. No sve su te promjene zapravo minimalne. Na Gornjem gradu svako me jutro bude građevinski radovi na okolnim zgradama. Zagreb je postao gradilište. Tornjevi katedrale malo su niži, nekoliko kupola i dekoracija je srušeno, ali život se vraća u normalan tijek. I ova tektonska kaprica Zemlje će se uskoro zaboraviti, barem do sljedećeg potresa. Ostvarenja fotoreportera koji su se, u ta neobično hladna proljetna jutra, probijali kroz naš grad, izbjegavajući razrušene komade zgrada i iz sigurnosnih razloga ograđene dijelove ceste, kako bi donijeli ove snimke, ostat će dinamični memento tih ludih dana 2020. godine.

A život grada će se nastaviti, s ili bez otkrhnutih komadića fasada, tornjića ili kupola. Jer grad je velika neman s bezbroj glava (kako su još davno pisali Gogolj i Poe) koja na sve manje neprilike i veće katastrofe, na sve traume iz prošlosti i nesigurnosti koje krije budućnost, gleda indiferentno, blesavo, ali i vedro, poput male bebe.

Feđa Gavrilović