Gotovo na istom položaju naši su fotografi snimili mladu ženu iza čijih se naočala u očima jasno ogleda strah. Lica potresa lica su i rodilja u Petrovoj ulici pokrivenih dekama na taj, svi ga pamtimo, vrlo prohladan dan. Lica su to slučajnih prolaznika zagrebačkih ulica neposredno nakon potresa koji se trude ne pogledati golemi kapitel stupa nasred ceste i trude se ne zamišljati što bi bilo da je netko ulicom prolazio baš u tom trenutku kada je ovaj padao na tlo. Ili lica onih koji preskaču preko cigala posred tramvajske pruge u centru grada.
Lice je to Zagreba koje ćemo mi koji smo potres doživjeli doživotno pamtiti, a ove fotografije snimljene neposredno, na licu mjesta, s nepogrešivim instinktom iskusnih fotoreportera, omogućit će da ga pamte i generacije koje dolaze. Kao što danas vizualiziramo potres iz 1880. godine preko fotografija s potpisom Ivana Standla, jednog od prvih zagrebačkog fotografa, ali i po rečenici Augusta Šenoe: “Nikad ne vidje užasnije slike, ne oćuti dublje žalosti za svoga vijeka”.
